Utrka na 100 metara najspektakularnija je disciplina natjecanja u atletici, a ujedno i najkraća – vremenski i duljinski. Ona je fantastičan pokazatelj brzine, snage i eksplozivnosti natjecatelja. Traje svega desetak sekundi, a gledatelje ostavlja bez daha.
Olimpijske igre najveće su svjetsko natjecanje koje se odvija svake četiri godine od 1896. godine. Ondje su prisutne sve atletske discipline, no utrka na 100 metara uvijek je posljednja u nizu. Za kraj je ostavljeno spektakularnih desetak sekundi za uživanje u klasičnoj sprinterskoj disciplini.
Pravila i tehnika utrke
Smatra se da je pobjednik ove discipline ujedno i najbrži čovjek na svijetu jer utrka, osim brzine, nema drugih većih elemenata koji je sačinjavaju. Krenimo redom. U osam staza natječe se osam najboljih atletičara koji su nakon kvalifikacija izborili natjecanje u finalu. Svaki natjecatelj nalazi se u jednoj stazi i kreće iz niskog starta s nogama na startnim blokovima. Zanimljivo je da upravo startni blokovi imaju senzore, kao i startni pištolj, za mjerenje vremena reakcije. Senzori bilježe preuranjeni start i na manje od 0.1 sekundi prije oglašavanja pištolja. Neispravan start se ponavlja, a natjecatelj koji ga je uzrokovao biva diskvalificiran. Start je također vrlo važan element treninga utrke. Bolja reakcija na startu znači i bolje vrijeme na cilju. Nakon što su natjecatelji krenuli, smatra se da dostižu vrhunac brzine na udaljenosti od 50 – 60 metara od startne linije. Nekoliko metara ispred linije cilja trkači se trupom naginju prema naprijed kako bi dodali inerciju tijelu ne bi li ušli u cilj što prije. Osim toga čine to jer se za prolazak preko linije računa prijelaz trupa, a ne primjerice noge ili ruke. U današnje vrijeme ako se dogodi da dva natjecatelja prođu kroz cilj gotovo u isto vrijeme, presuda o pobjedniku donosi se na temelju foto-finiša.
Trening za utrku na 100 metara
Potrebno je istaknuti da je utrka na 100 metara isključivo natjecateljska disciplina i ne treba je se shvaćati olako. Nije preporučljivo da se ozbiljniji i čestim treninzima sprinta bave početnici ili rekreativci. Za ovu vrstu treninga potrebno je izvrsno zdravstveno stanje, poznavanje tehnike i cijela skupina stručnjaka koja prati pojedinca u treningu i ispravlja ga. Ipak ova disciplina nosi najveće šanse za ozljedu jer se radi o velikim brzinama i silama koje tijelo stvara, što može završiti izrazito loše ako se nepravilno izvodi.
Dakle, natjecatelji se za velika natjecanja pripremaju godinu dana unaprijed. To znači godinu dana strogog plana i režima koji kombinira treninge snage, izdržljivosti, eksplozivnosti, tehnike i slično. Treninzi su podijeljeni u nekoliko faza kroz cijelu godinu. Složenost se pojačava postupno kako atletičar napreduje, bez naglih promjena. To znači da trener i ostali stručnjaci trenažnog procesa prate napredak i potrebe natjecatelja te plana rada prilagođavaju njegovim potrebama. Nakon svakog perioda napornog rada slijede dani oporavka i relaksacije te procjene dotadašnjeg učinka. Planovi rada moraju biti iznimno detaljno postavljeni tako da je u svakom trenutku moguće ocijeniti mjerljive parametre sportaša te korigirati plan po potrebi. Vrlo je važno u ovakav plan uvrstiti i nekoliko pripremnih natjecanja kako bi se natjecatelj adaptirao na veće iskustvo te kako bi se napredak usporedio s ostalim konkurentima.
